Što se dogodilo?
Incident na aerodromu u Leipzigu nedavno je otkrio koliko su njemačke kritične infrastrukture (KRITIS) ranjive na prijetnje iz zraka. U intervjuu za magazin Protector, Carsten Simons, direktor tvrtke LivEye GmbH, objašnjava zašto javna rasprava o obaranju dronova promašuje stvarnu slabu točku: mnogim lokacijama već nedostaje tehnička osnova za pouzdano otkrivanje i lociranje dronova u vlastitom zračnom prostoru.
Detalji
Prema procjeni Simonsa, sigurnosni djelatnici u operativnoj praksi sve češće viđaju dronove iznad kritičnih objekata koji nisu ni najavljeni ni jasno prepoznatljivi. Njegova ključna poruka: nije svaki prelet automatski napad, ali svaki nerazjašnjeni prelet je sigurnosni događaj koji se mora procijeniti. Tko ne zna da drone dolazi, gdje se nalazi i gdje se možda nalazi njegov operater, ne može donijeti djelotvornu odluku.
Kao tehničko rješenje Simons navodi mobilne i modularne sustave koji mogu u kratkom roku stvoriti sliku situacije s dronovima usmjerenu na određeni objekt, bez da operateri moraju čekati velike, krute i skupe stacionarne sveobuhvatne sustave. LivEye pritom koristi pasivnu radiofrekvencijsku senzoriku, koja se, ovisno o profilu rizika, nadopunjuje radarom te optičkim i termalnim kamerama. Ključno je da ti podaci sa senzora ne ostanu izolirani, već se objedinjuju na jednoj platformi, provjeravaju i u stvarnom vremenu prenose u centar za upravljanje. Prema Simonsu, uz proizvode LivEye Drone Detect i LivEye Drone Locate takve se sposobnosti mogu brzo uspostaviti i po potrebi proširiti.
Simons uspoređuje osnovnu logiku s klasičnom zaštitom perimetra na tlu: prijetnje se moraju rano prepoznati, procijeniti i obraditi prema jasno definiranim postupcima. Kod dronova to znači procijeniti situaciju u najkraćem mogućem roku i pokrenuti zaštitne mjere – primjerice evakuaciju osjetljivih područja, prilagodbu operativnih procesa, kontrolirano gašenje ugroženih postrojenja ili premještanje zaposlenika u zaštićena područja. Paralelno se moraju dokumentirati i proslijediti nadležnim službama pozicija, putanja leta, visina leta, vrijeme te, ako je moguće, lokacija operatera.
Analiza
Simons jasno ističe da sam alarm senzora ne sprječava ni štetu ni ugrozu. Djelotvorna zaštita nastaje tek kada detekcija, centar za upravljanje, definirane reakcijske mjere i uzbunjivanje nadležnih tijela funkcioniraju besprijekorno zajedno i kada se ti procesi redovito uvježbavaju. Time organizacijska zrelost, uz samu nabavu tehnologije, dolazi u prvi plan.
I u regulatornom smislu Simons vidi potrebu za djelovanjem. Nada se da će zakonodavac u budućnosti stvoriti jasno definirane mogućnosti prema kojima kvalificirani operateri sami smiju djelovati protiv drona koji predstavlja neposrednu opasnost – uključujući i kinetičku obranu. Istovremeno izričito upozorava da to ne smije postati opća dozvola za obaranje. Skidanje drona s neba stvara nove rizike: pogrešnu identifikaciju, padajuće dijelove, ugrožavanje nesudjelujućih osoba, utjecaj na zračni promet te značajna pitanja odgovornosti. Tome se pridodaju zahtjevi vezani uz obuku, certifikaciju, vođenje operacija i dokumentaciju.
Stoga se Simons zalaže za stupnjeviti model: operateri bi trebali moći pravno sigurno detektirati, locirati i pokretati lokalne zaštitne mjere, dok bi aktivne ovlasti obrane trebale ostati rezervirane samo za certificirane snage, jasno definirane opasne situacije i državni nadzor.
Savjeti iz prakse
Za sigurnosne djelatnike na aerodromima, kod energetskih operatera ili u industrijskim postrojenjima, Simons navodi konkretne prve korake na putu prema statusu "spremnosti za C-UAS":
- Prvo izraditi stvarnu sliku situacije: koja se kretanja dronova doista događaju iznad lokacije, iz kojih smjerova dolaze, koja su područja posebno ugrožena?
- Na temelju toga definirati zaštitne zone, razine uzbune i konkretne mjere.
- Razjasniti nadležnosti: tko procjenjuje alarm? Tko obavještava upravu? Koje lokalne zaštitne mjere se primjenjuju? Tko obavještava koje tijelo?
- Tek nakon toga ozbiljno odlučiti koji je senzorski sustav i koje daljnje sposobnosti obrane doista potrebne.
- Ne oslanjati se isključivo na tehnologiju: prema Simonsu, lokacija je "spremna za C-UAS" tek kada tehnologija, ljudi, procesi i komunikacija s nadležnim tijelima funkcioniraju kao cjeloviti sustav.
Izgledi za budućnost
Slučaj u Leipzigu vjerojatno će dodatno potaknuti raspravu o zaštiti od dronova na lokacijama kritične infrastrukture. Simonsov stav pomiče fokus s emocionalno vođene rasprave o obaranju prema trijeznoj procjeni stanja: bez pouzdane detekcije i lociranja nedostaje svaka osnova za daljnje mjere. Ako zakonodavac, kako se Simons nada, doista stvori stupnjeviti model s jasno reguliranim ovlastima za kvalificirane operatere, to bi operaterima kritične infrastrukture pružilo veću pravnu sigurnost u djelovanju. Do tada, izgradnja lanaca detekcije i prijave ostaje praktičan prvi korak koji operateri već danas mogu provesti pomoću mobilnih i modularnih rješenja, bez potrebe čekanja na velika regulatorna ili tehnička sveobuhvatna rješenja.
