Što se dogodilo?
Dronovi iznad aerodroma odavno više nisu rubna pojava, nego su postali dio svakodnevice relevantne za sigurnost. Ovo je posebno postalo očito navečer 4. kolovoza 2026., kada je na aerodromu Leipzig/Halle otkriven dron na kojem su, prema navodima saksonskog Zemaljskog kriminalističkog ureda, bili pričvršćeni profesionalni eksploziv i detonator. Operativne i istražne mjere trajale su do noći 5. kolovoza. Potpuni javni završni izvještaj istražnih tijela za sada nije dostupan. Aerodrom Leipzig/Halle kao važno europsko čvorište zračnog teretnog prometa i zbog međunarodnih transporta koji se ondje obavljaju, sigurnosno-politički je relevantan.
Carsten Feddern, direktor VfS-a, i odvjetnik Henry J. Bauer u razgovoru za Protector objašnjavaju koje tehničke mogućnosti postoje za detekciju i obranu od dronova te koji pravni okviri vrijede za operatere i vlasti.
Detalji
Slučaj Leipzig/Halle, prema Feddernu, otkrio je ključnu slabu točku: klasična sigurnost aerodroma uvelike je usmjerena na kontrolirani pristup za osobe, prtljagu i vozila. Mala letjelica, međutim, može preletjeti te sigurnosne linije. Ako se dronovi upravljaju autonomno, putem mobilne mreže ili nekataloniziranim radio-postupcima, nadzor usmjeren isključivo na tipične signale daljinskog upravljanja može ostati nedjelotvoran.
Europska agencija za sigurnost zračnog prometa EASA zbog toga incidente s dronovima na aerodromima opisuje kao hibridni izazov za sigurnost leta (safety) i sigurnosnu zaštitu (security). Svako opažanje drona nije nužno napad – iza njega mogu stajati neznanje, nemar, tehnički kvarovi, kriminalne namjere ili državno upravljano izviđanje. Policija i operateri moraju razlikovati te kategorije unutar nekoliko minuta, ponekad sekundi.
Pet koraka profesionalne obrane od dronova
Feddern opisuje petostupanjski postupak:
- Detekcija: postoji li uopće objekt u nadziranom zračnom prostoru?
- Klasifikacija: radi li se o dronu, ptici, helikopteru ili nekom drugom objektu?
- Identifikacija: je li uređaj ovlašten, jesu li poznati operater, model ili Remote-ID?
- Praćenje: kamo se kreće, koje bi zaštićeno dobro moglo biti ugroženo?
- Obrana: koja je mjera pravno dopuštena, tehnički prikladna i prihvatljiva za nesudionike?
Pregled tehničke senzorike
Radarski sustavi prepoznaju i prate fizičke letjelice i bez radijskih signala te koriste karakteristike kretanja i rotora za klasifikaciju. Problematični ostaju vrlo mali, sporo leteći ili nisko leteći uređaji te razgraničenje od ptica. Radar je vrijedan kao senzor širokog dometa, ali razmjerno skup.
RF-senzori pasivno traže signale daljinskog upravljanja, telemetrije i videa te kod poznatih protokola mogu odrediti tip drona, a uz više senzora i smjer letjelice i upravljačke postaje. Slabost: autonomni, bešumni (bez emitiranja) ili šifrirani sustavi, kao i lažni alarmi zbog jako opterećenog radio spektra.
Remote-ID pruža informacije o registraciji i poziciji za kooperativne sudionike u zračnom prometu, ali ne čini pouzdano vidljivima manipulirane ili letjelice koje ne emitiraju signal. Dnevne i termalne kamere pružaju važnu vizualnu potvrdu, ali gube na pouzdanosti kod magle, oborina, protusvjetla ili mraka te bi ih trebalo automatski usmjeravati pomoću radarskih ili RF podataka. Akustični senzori rade pasivno, no na aerodromima su jako ometani avionima, vozilima i vjetrom, pa su prikladniji kao dopuna.
Feddern naglašava: niti jedan pojedinačni senzor ne pokriva pouzdano sve prijetnje i vremenske uvjete. Pouzdan sustav kombinira radar, radijsku analizu, Remote-ID, optičke odnosno termalne senzore i po potrebi akustiku. Tek ta senzorska fuzija stvara zajedničku sliku zračnog prostora koja podržava odluku koju vlasti mogu koristiti.
Procjena
Za sektor video-nadzora i sigurnosne industrije slučaj Leipzig/Halle pokazuje da klasični koncepti zaštite perimetra dosežu svoje granice čim prijetnje dolaze iz zraka. Kombinacija više vrsta senzora zahtijeva softver koji vremenski i prostorno objedinjuje dojave, izbjegava duple dojave i za svaki cilj stvara razumljivu procjenu pouzdanosti.
Pravno je situacija složena: Bauer upućuje na četiri načela djelovanja obrane – prekid upravljačkih ili navigacijskih veza, kontrolirano preuzimanje, fizičko hvatanje odnosno preusmjeravanje pomoću presretačkih dronova ili mreža, te oštećenje ili uništenje kao krajnje sredstvo. Svaka metoda ima nuspojave: ometen uređaj može pasti, preuzimanje ne funkcionira kod svakog protokola, kinetička sredstva uzrokuju olupine i opasnosti za ljude i objekte. Aktivna primjena uređaja za ometanje također zahtijeva ovlaštenje prema propisima o frekvencijama.
Privatni operateri, prema Baueru, ne bi trebali ni iz vlasništva nad zemljištem ni iz rada sustava za detekciju izvoditi ovlaštenje za radijsko ometanje, preuzimanje ili uništavanje tuđih dronova – prijete kaznena djela, povrede prava trećih strana i rizici odgovornosti. Za operatere je stoga težište na detekciji, dokumentaciji, uzbunjivanju, osiguranju pristupa i pripremljenim operativnim mjerama.
Središnji je i Krovni zakon o kritičnoj infrastrukturi (KRITIS-Dachgesetz): tek će se iz provedbenih uredbi vidjeti koje konkretne obveze otpornosti vrijede za operatere radi zaštite od napada dronovima. Konačna verzija prve KritisV još nije na snazi, no operateri kritične infrastrukture su, prema Baueru, dobro savjetovani da se time već sada pozabave. Model otpornosti koji iz toga proizlazi mogao bi kao priznati standard postati relevantan i za osiguravatelje i sudove pri procjeni šteta.
Praktični savjeti
Iz izlaganja Federna i Bauera mogu se izvesti sljedeće preporuke za aerodrome i usporedive infrastrukture:
- Umjesto rješenja s pojedinačnim senzorom, primijeniti sveobuhvatnu, lokaciji prilagođenu senzorsku fuziju, jer nijedan sustav sam ne pokriva pouzdano sve prijetnje i vremenske uvjete.
- Definirati obvezujuće lance odluka i predaje odgovornosti već prije alarma, kako se u hitnom slučaju ne bi gubilo vrijeme.
- Testirati sustave u stvarnom prometu, u različitim vremenskim uvjetima i s pticama, vozilima te odobrenim dronovima prije stavljanja u pogon.
- Kamere po mogućnosti automatski usmjeravati prema otkrivenim ciljevima pomoću radarskih ili RF podataka, kako bi se nadoknadilo ograničeno vidno polje optičko-termalne senzorike.
- Ne poduzimati samovoljne obrambene mjere protiv dronova bez provjere pravne dopustivosti u konkretnom pojedinačnom slučaju – proporcionalnost, nužnost i primjerenost su odlučujuće.
- Aktivno pratiti razvoj standarda obrane u okviru Krovnog zakona o kritičnoj infrastrukturi i pravovremeno ih implementirati u vlastitu organizaciju.
Izgledi
Događaji u kasno ljeto 2025. – među ostalim incidenti u Kopenhagenu, na objektima Bundeswehra i aerodromima – prema Baueru su pokrenuli dubok proces novelacije državnih ovlasti za obranu, koji je na Konferenciji saveznih ministara unutarnjih poslova 5. prosinca 2025. postao ključna tema. Strukturno nastaje Zajednički centar za obranu od dronova (GDAZ), a normativno se potiču izmjene u Zakonu o sigurnosti zračnog prometa (LuftSiG), Zakonu o saveznoj policiji (BPolG) i zemaljskim pravima o obrani od opasnosti.
Za privatna poduzeća neovisno o tome vrijede znatno uže granice: kod samovoljnih obrambenih mjera mogla bi se, primjerice, kazneno odgovarati za oštećenje tuđe stvari, a kod kolateralne štete i za tjelesnu ozljedu ili kaznena djela protiv života, uz moguće povrede Zakona o telekomunikacijama ili zaštite podataka. Često citirani slučaj Općinskog suda u Riesi iz 2019., u kojem je privatna osoba oslobođena optužbe za oštećenje tuđe stvari zbog obaranja susjedovog drona, prema Baueru se ne može prenijeti na poduzeća, jer ona slijede isključivo ekonomske interese.
Koliko će budući standardi doista biti pouzdani i koje će konkretne obveze iz Krovnog zakona o kritičnoj infrastrukturi proizaći za aerodrome i druge operatere, tek se treba vidjeti. Odgovorni za sigurnost ipak su dobro savjetovani da pomno prate razvoj planova otpornosti i standarda obrane, kako bi ostali u korak s vremenom i tehnički i pravno.
